Posušje: Izložba fotografija Damira Čuture

U Franjevačkom muzeju U KUĆI OCA MOJEGA  postavljena je izložba fotografija Damira Čuture pod nazivom U BESKRAJU BOŽJE LJEPOTE. Otvaranje izložbe je u petak 02. kolovoza 2013. u 19,00 sati. Izložba će biti otvorena do 18. kolovoza.

Postav izložbe sačinjava  38 fotografija podijeljenih u pet tematskih cjelina:

Posuški vodopadi, Tragovi života, Hercegovački planinski krajolici, Fauna hercegovačkih planina i Panorame.

Fra Milan Lončar je uz izložbu u Katalogu napisao slijedeći tekst:

 U beskraju Božje ljepote

„U početku … reče Bog: ‘ Neka bude svjetlost!’ I bi svjetlost. I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame…“ I reče Bog: ‘Neka bude svod posred voda da dijeli vode od voda!’ I bi tako… I vidje Bog da je dobro. I reče Bog: ‘ Neka proklija zemlja zelenilom – travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja… Neka povrve vodom živi stvorovi, i ptice krilate neka polete nad zemljom, svodom nebeskim… I stvori Bog svakovrsne žive stvorove… Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!… I vidje Bog da je dobro… I reče Bog: ‘ Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična… I blagoslovi ih Bog…“ (Knjiga Postanka, 1. pogl.).

Opetovano ponavlja Bog da je „dobro“ sve što je stvorio. I sve je blagoslovio. I svemu dao život. I zakone po kojima će kroz dugu povijest stati i opstati, sve dok sve ne postane „novo nebo i nova zemlja“. Ne samo negdje daleko, nego upravo tu pored mene i tebe, pa i u meni i u tebi, zatim na prostoru oko nas, i preko granica naših prostora, i sve tako do beskraja. I sve je „dobro“ što Zlo nije uništilo, unakazilo, nagrdilo…  Jedinstven Božji dar, izvanredna ljepota svega stvorenoga!

Od Stvaranja pa do danas mnogo oko ovo nije vidjelo, a tako je sve blizu našem oku! Jesmo li slijepi pored očiju, gluhi pored ušiju, tvrdi na mekoću planinskih masiva, premlaki na postojanost milenijskih oblika, skamenjenih a živih, življih od nas samih?! Ćutimo li ono prije i ono poslije, ono ispod i ono iznad?! Zar ne vidimo svjetlo koje u vodopadu teče i koje nas liječi, planine, pa i one ćudljive, koje nas štite i natkriljuju, jezerca koja nas svojim „plavim očima“ gledaju, pramene bijelih oblaka kao najmekše jastuke,  svakovrsne žive stvorove, koji su kao i mi, u jednome dahu, iz Božje ruke izišli?! Pa mi smo svi „rodbina“ jer iz iste ruke potječemo! Kao sv. Franjo o svemu stvorenome možemo govoriti da su naša braća i sestre, pa čak i vuka nazvati „bratom vukom“, jer ako se dugo gleda, u duši se rađa miso – neka i njega!

Za sve spomenuto, i ono što se u kratkom tekstu ne može opisati, treba imati oko, svakako posebno oko, rekao bih „treće oko“, oko koje vidi ono božansko u prirodi, beskrajnu Božju ljepotu,  koju ni istočni grijeh, ni neko drugo Zlo nije dotaknulo… Takvo oko ima Damir Čutura, autor ove izložbe.

Koliko god bi Damir Čutura mogao pomisliti da ga je Franjevački muzej U KUĆI OCA MOJEGA počastio ovom izložbom, to se bez dvojbe može reći da je on nas još više počastio što je takvu ljepotu doslovno donio u ovaj jedinstveni prostor, kojemu ne manjka ljepote!

Koji put stranci prije primijete naše ljepote nego mi… Ponekad se, ipak, pojavi domaći entuzijast i zaljubljenik u ono što nam je odozgor darovano… Jedan od njih je i spomenuti Damir Čutura, koji se služi fotografskim aparatom kao okidačem ljepote i radosti. Njegove fotografije su zato tu da se radost u nama  produži, ukorijeni, umnoži…, da u nama zaživi i smisao za ljepotu i ljepota sama.

Govorimo ponajprije o fotografijama, jer nište nije retuširano, dodatnim svjetlosnim efektima promijenjeno i jer je sve što je „viđeno“ okom fotoaparata, vjerno preneseno kao svjetlosni zapis na odgovarajuću foliju. Međutim, Damirove fotografije su i više od toge, barem neke od njih; one su s, druge strane gledano, umjetničke fotografije. Ponajprije zbog toga što se nekada satima čekalo da, recimo, sunčeva svjetlost obasja upravo ono što je Damir Čutura želio, što je on birao motive i gledao ih iz posebnoga kuta, pozicionirao ih na fotografijama kako je on smatrao da je najbolje, „rezao“ panorame kako mu je nutarnje oko diktiralo itd. Načelno i uopćeno govoreći, velike su razlike između fotografa i fotografa, između fotografije i fotografije, između umjetničke fotografije i umjetničke fotografije. Nedavno je u Americi umro slavni fotograf, da fotograf (!), Bert Stern, čije se neke fotografije danas prodaju za stotine tisuća dolara. Ne zato što su umjetničke, nego upravo zato što je autor znao što treba fotografirati.

Čovjek će ovu izložbu onako doživjeti kako živi. Ako ne zna stati, gledati, razmišljati, divit se do čudesnih ushita, ne će vidjeti ono što je na fotografijama i što je „iza njih“. Ljepota nema svoju ciljanu publiku. Svima je ponuđena da bi, u konačnici, svi bili zrcalo te ljepote i da svi nadodaju pokoju zvjezdicu na svome nebu, na nebu svakodnevnoga življenja, na nebu posla na njivi ili u uredu, nebu svakodnevnih previranja, susreta i prijateljstava, na nebu vlastitoga postojanja.

Ove slike su svojevrstan molitvenik za sve nas, jer kad svoje rodno tlo pogledamo, oćutimo, dotaknemo ne ćemo se moći oduprijeti ushitu: o koliko izvornoga blagoslova i elementarnoga počela sreće počiva u ovim predjelima! Hvala ti, Damire, što si nas počastio obilnom i velikom gozbom!

                                                                                                    Fra Milan Lonča

                                                                                                    župnik i ravnatelj Muzeja

ugp